Dogadjaji koji su slijedili i uticaj Hayxafsskog procesa
INTERNACIONALA
himna međunarodnog proletarijata
Pobjede dan se javlja
Naš se združen kreće hod!
Internacionala
Nek bude ljudski rod.
Ustajte svi na zemlji kleti,
Svi sužnji koje mori glad!
Nepravdi razum sad se sveti,
Tutnji već i selo i grad.
Nek tiranstvo sruši naša snaga,
Bezbrojno roblje, sad ustaj!
Nek svijetu starom nema traga.
Svoj bijedi sutra bit će kraj!
Od silnih nama nema dara
Krvnici su nam car i bog!
Tko trudom sve na svijetu stvara
Sam nek zgazi vraga svog.
Da nas zlotvor taj vise ne davi,
I miso da ne guši mrak,
Raspir'mo oganj u čas pravi,
I naš nek kuje čekić jak!
Naš zakon vlasnika sad tišti,
U ruci silnih krvav mač,
Pod njime sirotinja pišti,
On joj stvara bijedu i plač.
Svi mi bjesmo sve dosad bespravni.
Jednakost nek je sad za nas,
U pravu postanimo ravni,
I sebi sami dajmo vlast.
U bijesu svome sam je ružan
Taj kralja novca gnusni soj.
A svima dužan i predužan,
Pljačka nam on trud i znoj.
Što naš rad nam stvori i osnaži
Otmicom tuđ je zalogaj!
Al' narod sada od njeg traži'
Da vrati krvav zajam taj!
Nas varkom lagali su silni,
Nek mir je nama, njima boj!
A vojska, saveznik obilni.
Bit će s nama uz svoga svoj.
Osvajački tko u rat poziva
Da narod bude drugom rob,
Nek znade: naša puška živa
I njemu sprema crni grob!
Svud radnik i seljak se budi.
Visoko nose crven stijeg,
A širom zemlje radni ljudi
Silnike će nagnat' u bijeg.
Što nam krv su vjekovima pile
Tih crnih ptica skrš'mo let!
Kad s lica zemlje sve iščile,
Pod suncem nek zablista svijet!
Pobjede dan se javlja
Naš se združen kreće hod!
Internacionala
Nek bude ljudski rod…
Na Prvom kongresu Druge internacionale 1889. odluceno je da se svake godine, u spomen na cikasko krvoprolice, odrze toga dana masovne radnicke demonstracije. „Potrebno je« - kaze se u tom manifestu - »da se u odredjen dan organizije velika medjunarodna demonstracija, i to tako da toga dana istovremeno u svim zemljama i svim gradovima radnici upute drzavnim vlastima zahtjeve da se uvede osmosatni radni dan.“
Ali vec 1890 godine Prvi maj se ne slavi samo u znaku borbe za osmosatni radni dan, vec proslave u mnogim zemljama poprimaju karakter opste manifestacije klasne solidarnosti radnicke klase. U Parizu je te godine prisustvovalo demonstracijama gotovo 100.000 radnika, u Marseilleu 50.000, becki proletarijat odrzao je 60 skupova kojima je prisustvovalo 40.000 radnika, a 50.000 radnika nosilo je crvene zastave u Budimpesti. Demonstracije su odrzane i u Pragu, Brnu, Bukurestu i Zűrichu. U Engleskoj Prvi maj proslavlja vise od 200.000 radnika i Engels pise u povodu tih manifestacija:
»To je nasa prva pobjeda u Londonu, koja pokazuje da sada mase idu za nama«.
1891. proslave u Italiji, Belgiji, Madzarskoj, Spaniji, Holandiji, Njemackoj i Engleskoj poprimaju i karakter politicki organizirane borbe radnicke klase, pale su policijske kasarne i dolazi do masovnih oruzanih sukoba.
1891. na kongresu Druge internacionale vodila se borba izmedju oportunistickog i revolucionarnog krila o karakteru i danu odrzavanja prvomajskih proslava. Delegati iz Njemacke i Engleske institirali su da se radnicki dan slavi prve nedjelje u mjesecu maju, sto je u stvari znacilo odbacivanje strajkova i samim tim slabljenje klasne borbe proletarijata. Na kraju kongresa prihvacena je rezolucija koja se donekle zasnivala na Bebelovom kompromisnom prijedlogu:
»Da se taj praznik mora provoditi kao dan odmora, ukoliko uslovi u doticnoj zemlji omogucavaju takve proslave«.
Proslave Prvog maja u svijetu sve vise povezuju ekonomske i politicke zahtjeve radnicke klase, te se uz osmosatno radno vrijeme i povecanje nadnica isticu u prvi plan i zahtjevi za opstim pravom glasa i garantiranjem osnovnih politickih sloboda. Bez obzira na stavove austrijskih predstavnika (koji su smatrali da Prvom maju ne treba dati politicki karakter) i Bebela (da prilikom proslave Prvog maja ne treba obustaviti rad) donesena je rezolucija da proslava Prvog maja, kao dana borbe za osmosatni radni dan, treba ujedno da bude i manifestacija
I Amsterdamski kongres Druge internacionale (1904) istice, uz poziv na „zakonsko uvodjenje osmo satnog radnog dana“, i potrebu demonstriranja „za klasne zahtjeve proletarijata i za svjetski mir“. Iz godine u godinu prvomajske proslave, u zavisnosti od plime i oseke u medjunarodnom radnickom pokretu, izrastaju u snazne proteste protiv kapitalisticke eksploatacije i sve vise postaju borbene smotre proleterskih i ostalih progresivnih snaga u svjetskim razmjerama.
Uvidjevsi sve jacu snagu i znacenje prvomajskih manifestacija, mnoge kapitalisticke, pa cak i fasisticke, zemlje i vlade, u nemogucnosti da se suprotstave sveopstoj teznji radnika da na taj dan izraze svoju borbenu spremnost, samo proglasavaju Prvi maj sluzbenim praznikom, u nadi da ce na taj demagoski nacin zaslijepiti radnicku klasu, paralizirati, umiriti i kanalizirati njene zahtjeve i proteste.
Zahtjevi radnicke klase, koji su isticani na mnogobrojnim proslavama Prvog maja od 1890. bogatili su se, mijenjali i prosirivali u ostvarivanju jednog jedinstvenog, bitnog cilja: oslobodjenja radnicke klase od svih oblika kapitalisticke eksploatacije. Zahvaljujuci osamdesetogodisnjoj borbi, proletarijat je postigao ne samo ozakonjenje mnogih tekovina radnickog zakonodavstva i politickog prava, vec je u nizu zemalja izvojevao svoju vlast i ozakonio Prvi maj kao drzavni praznik.
U nasoj zemlji Prvi maj je proslavljen vec 1890, neposredno poslije kongresa Druge internacionale. Slavili su ga prvenstveno hrvatski i slovenski radnici, koji su kao osnovne zahtjeve takodjer istakli tzv. „tri osmice“. U Srbiji se Prvi maj slavi od 1893, u Bosni od 1906, a u Makedoniji od 1909. Proslave Prvog maja u svim dijelovima nase zemlje postepeno su prerasle u „mobilizaciju i demonstraciju svjesnog proletarijata, koja je vezana ne za njegove posebne zahtjeve vec za drustveni cilj: socijalisticki ideal“ (Dimitrije Tucovic). U Srbiji je 1911. u 40 mjesta u prvomajskoj proslavi bilo 14.000 ucesnika, u Bosni (1912) 10.000, a u Sloveniji (1913) na taj su dan odrzane demonstracije u 19 mjesta. Od 1918, uza sav teror, zandarske kundake, strijeljanja i batinanja, pucanja u demonstrantske kolone i proleterske zastave, uza sve to sto je taj dan znacio cesto i odlazak u tamnice i na robiju, Prvi se maj proslavljao u znaku odlucnih zahtjeva radnicke klase i njezine Komunisticke partije. Od prvih dana ustanka do konacne pobjede revolucije upravo se na taj simbolicki dan snazno manifestirala cvrsta povezanost naroda i radnicke klase u borbi protiv fasizma. U socijalistickoj Jugoslaviji Prvi maj proglasen je drzavnim praznikom.
Ideja o skracenju radnog dana, koja se nalazila u osnovi rada prvih sindikalnih organizacija tridesetih godina pretproslog vijeka i koja je dala povoda za organiziranje medjunarodnih radnickih demonstracija odredjenog dana svake godine, ima duzu predistoriju. Jos pocetkom XVI vijeka izrazena je u »Utopiji« Thomasa Morusa ideja o sestosatnom radnom danu. Spanski kralj Filip II utvrdio je jednini ediktom 1579. godine osmosatni radni dan za rudare. Edikt je pocinjao rijecima:
Hocemo i naredjujemo da rudari rade osam sati dnevno u dvije smjene, svaka po cetiri sata ...
Istinski tvorac formule o tri osmice, koja je postala i osnova pocetnih prvomajskih proslava, bio je Denis Vera, malo poznati francuski pisac, rodjen tridesetih godina XVII vijeka. U njegovom romanu »Iistorija Sevaramba« — najznacajnijem i najsmjelijem socijalnom djelu, cije se prvo izdanje na francuskom jeziku pojavilo 1677. godine - dan je bio podijeljen na tri jednaka dijela: prvi namijenjen radu, drugi zabavi, treci odmoru.
Kasnije je Robert Owen, poznati engleski socijalist, utvrdio u svojim komunistickim kolonijama u Irskoj i Sjedinjenim Americkim Drzavama, osmosatni radni dan. U svom »Katekizmu« on objasnjava zasto se treba opredijeliti za osmosatno radno vrijeme. Njegove teze se ukratko svode na slijedece:
1. Zato sto je to najduze moguce radno vrijeme koje covjek moze da izdrzi a da ne izgubi zdravlje, inteligenciju i srecu — vodeci racuna o prosjecnoj radnoj moci i dajuci slabima pravo na egzistenciju kao i jakima;
2. Zato sto moderna otkrica u hemiji i mehanici otklanjaju neophodnost duzeg fizickog napora;
3. Zato sto osam sati rada i dobra organizacija posla mogu da stvore obilje dobara za sve;
4. Zato sto niko nema pravo da od sebi slicnih trazi duzi rad od onoga koji je drustvu stvarno potreban, samo radi toga da bi se obogatio osiromasujuci druge;
5. Zato sto je istinski interes svakoga da se sva ljudska bica dobro osjecaju, da budu inteligentna i zadovoljna.
Prvi put je u Sjedinjenim Americkim Drzavama pokret za uvodjenje osmosatnog radnog dana vezan ne samo za organiziranje opste obustave rada vec i za odredjeni dan kad bi to trebalo sprovesti — za Prvi maj.
Ali, i pored toga sto se Prvi maj poceo slaviti kao manifestacija radnicke klase za osmosatni radni dan uz opcu obustavu rada, sto je on, najzad, postao opci praznik rada kao izraz proleterskog internacionalizma — ne treba shvatiti da su svi zahtjevi radnicke klase, svi pojmovi vezani uz ovaj njen praznik produkt, samog njega. Svaki od njih ima i svoju posebnu historiju koja je, sasvim shvatljivo, znatno starija od historije Prvog maja.
Sve vece zaostravanje suprotnosti u kapitalizmu i porast svijesti radnicke klase doveli su do stvaranja Medjunarodnog udruzenja radnika, odnosno Prve internacionale. U »Osnivackom manifestu« Marx je ukazivao da je desetosatno radno vrijeme, koje su izvojevali engleski radnici, narocito vazan uspjeh radnicke klase, jer su poslije toga i vlade drugih zemalja morale da se umijesaju u odnose izmedju rada i kapitala, i da ogranice radno vrijeme u poduzecima. Burzoazija je, razumije se, dokazivala da je ogranicavanje radnog vremena - narusavanje sloboda; da je pitanje trajanja radnog vremena - pitanje kojim vlade ne treba da se bave; da ce se skracenjem radnog vremena - unistili industrija.
Dvije godine kasnije, Zenevski kongres Prve internacionale zapoceo je najodlucniju borbu s prudonistima bas u vezi s tim da U radnici treba da se bore za skracenje radnog vremena ili ne. Engleska i njemacka delegacija nastojale su na tome da osmosatno radno vrijeme ostane zajednicka parola svih radnika na svijetu. Kongres je konacno objavio da je ogranicenje radnog vremena neophodan preduvjet, bez kojeg se ne moze ni maknuti na putu oslobodjenja radnicke klase. Radnici moraju raditi na tome da se donese zakonodavstvo o ogranicenju radnog vremena na osam sati.
Poslije pada Pariske komune bio je prakticno onemogucen rad Prve internacionale, ali njene ideje su ostale ideje vodilje radnickih pokreta pojedinih zemalja. Stoga nije slucajno sto je na Cetvrtom kongresu Federacije strukovnih sindikata SAD (osnovane 1881. u Pitsburgu), koji je odrzan novembra 1884, odluceno, izmedju ostalog, da sindikalne organizacije poduzmu inicijativu kako bi, pocevsi od 1. maja 1886, osmosatni radni dan postao stvarnost.
U ruskoj carevini 01. maj. kao dan medjunarodne solidarnosti poceo se obiljezavati 1890 u Varsavi. U demonstracijama ucestvovalo je oko 10 hiljada radnika, a 1897 dobile su politicki znacaj. 1912-1914 u demonstracijama ucestvovalo je oko 400 hiljada radnika, da bi 1917 poslije Februarske revolucije na ulice izaslo oko milion radnika koji su uzvikivali „sva vlast Sovjetima“, „dole imperijalisticki rat“.
Poslije oktobarske revolucije obiljezava se vojnim paradama. Drugi dan praznika odlazilo se u prirodu gdje je obiljezavan ovaj praznik.
U samoj Americi, gdje je to pocelo, Praznik rada nije prvog maja, vec prve nedjelje u septembru. Postoji nekoliko objasnjenja za to – jedno govori da su se izborom tog dana tamosnji sindikati distancirali od svih tih komunista, drugo ukazuje da je taj praznik ustanovljen prije cikaskog meteza 1882. kada su Vitezovi rada demonstrirali u Njujorku. U Kanadi takav praznik se slavi od 1872, dakle godinu dana poslije Pariske komune. Drugo objasnjenje oslanja se vise na socijalnu psihologiju. Prvog maja je tradicionalni zapadnoevropski May day, cvijece se stavlja u prozore i vrata, pune se korpe sa cvijecem da bi se nasao voljeni, mladez igra oko okicenog drveta, ima rituala vezanih za cvijece, budjenje zivota i vodu – praznik vjerovatno pocinje od festivala u cast rimske boginje Flore. Po jednom od tumacenja, puritancima iz Nove Engleske smetao je paganski karakter tog praznika.
Roza Luksemburg pise 1894. da je ideja da se proleterski praznik iskoristi kao sredstvo za uvodjenje osmocasovnog radnog vremena, zapravo rodjena ranije, u Australiji 1856, kada je odluceno da se organizuje generalni strajk, s mitinzima i zabavom. Dan tog praznika trebalo je da bude 21. april. Ideja se brzo prosirila, a prvi koji su pratili australijski primjer bili su Amerikanci, mada su poslije 1886. policijske i zakonske akcije sprijecile americke radnike da mnogo godina ponove obim tih demonstracija. Ipak, oni su 1888. obnovili odluku da proslave prvi maj 1890.