Lusy Parsons americko- meksikanskog porijekla rodjena je 1853. godine kao rob.Svoj  zivot posvetila je borbi za bolji polozaj americkih radnika. Pripadala je anarhistickom pokretu, koji se borio protiv nepravdi siromastva, rasizma, kapitalizma i drzave.
1873. godine sa suprugom Albertom dosla je u Chicago. Radili su na organizovanju radnika. Na strajk su doveli hiljade radnika koji su protestovali protiv  teskih uslova rada, duzine radnog dana, zloupotrebe kapitalizma.
Poslije Albertove smrti, koji je  je zajedno sa jos sedam anarhista zatvoren i objesen zbog svojih anarhistickih ideja stekla je medjunarodni ugled. Bila je dobar govornik. Njen uticaj u americkom anarhistickom pokretu radnika posluzio je kao inspiracija kasnijim socijalnim pokretima.
Lusy Parsons poznata je po svojoj borbi za socijalnu pravdu.  Bila je opasna prijetnja americkoj vlasti i  cesto je hapsena. Policija Chikaga smatrala ju je "opasnijom od hiljadu pobuna". Svo svoje slobodno vrijeme ulagala je u borbu za slobodu govora, posvetila se borbi za prava Afroamerikanaca ( slucaj u Scottsboro Osam u Alabami). Kao zena koja se borila u vrijeme ekstremnog rasizma i ugnjetavanja polova postala je istaknut borac za feministicka gradjanska prava. Kasnije se ukljucila u borbu za odbranu anarhista  i aktivista, koji su lazno optuzeni, kao sto su Sacco, Vanzetti,  Tom Mooney i Kunicnjak Billings.
Radila je  s Medjunarodnim Labor Defense, sto je dovelo do istorijske zablude da je bila clan Komunisticke partije.
Zalagala se u anarhosindikalnoj borbi protiv kapitalizma i poslodavaca. Njena borba je utemeljena na analizi klasa. Vjerovala je da rasizam prvenstveno proizvodi klasa nejednakosti, da se podjela medju radnicima mora staviti na stranu, te da se radnici svijeta mogu udruziti u zajednickom strajku protiv korporativnih sistema.
Lucy je bila clan  Knights of Labor, koji je  jedan od prvih ozbiljnijih  saveza u zemlji i jedan od clanova osnivaca Medjunarodnog Working People's Association 1883. godine.1884 se poceo objavljivati IWPA sedmicni  casopis Alarm u Chicaguciji ciji je urednik bio Albert.
1905 je pomogala je u osnivanju Industrial Workers of the World . Osnovne napredne ideje prosirila je u  IWPA i vodila  niz strajkova.
Poslije njene smrti policija je zaplijenila i unistila njene spise i biblioteku.
Njeno ucesce u dogadjajima na Hayxafsu, kao i njen rad  odigrali su veliki uticaj na istoriju SAD - a i  istoriju radnickog pokreta uopste. Iako danas konvencionalna istorija SAD cesto ignorise to, ostavstina u njenoj borbi kao i njen uticaj  unutar tih  pokreta ostavili su trag koji moze posluziti kao  inspiracija i strast onima koje zanimaju ljudska sloboda, jednakost i socijalna pravda

Polozaj prvih fabrickih radnika u Srbiji bio je tezak. Zakonske zastite radnika nije bilo, osim nekoliko propisa u Rudarskom zakonu iz 1866. godine, a i oni nisu postovani.  radno vrijeme iznosilo je 14, 16 pas i 18 sati dnevno, a u rudnicima se radilo po 11 sati neprekidno. Zenski i djeciji rad bili su uveliko eksploatisani. na rad su uzimana djeca od 10. 8 pa cak i 6 godina starosti.
Prosjecna nadnica izmedju 1894 i1908.godine iznosila je1,24 dinara bsto uporedjeno samo sa cijenama osnovnih namirnica tog vremena daje  bijednu nadnicu. Prema jednom proracunu iz 1905. godine radnik sa 2 clana porodice imao je u svom godisnjem budjetu rashode od 527,10 dinara, racunajuci hranu, dok je njihova godisnja zarada iznosila 500 dinara.
Industrijaki proletarijat je ipak krajem XIX i pocetkom XX vijeka predstavljao manjinu.  Osnovnu masu radnistva u Srbiji cinilo je zanatsko radnistvo,  ciji polozaj u sluzbi zanatlijske burzoazije ili srednjeg zanatlije, koji se borio za opstanak  maksimalnom eksploatacijom svojih pomocnika nije bionista bolji. Neograniceno radno vrijeme, losi radni uslovi i bijedno nagradjivanje karakterisali su njegov polozaj.

U zemljama pod Austro-Ugarskom nastupanje kapitalizma preplitalo se  sa veoma dugim zaostavstinama feudalnih odnosa. Zakoni od 1848. i 1849. godine kojim su ukinuti feudalni odnosi u Ausrtro-Ugarskoj favorizovali su ustvari odrzavanje velikih imanja. Tako su prostrane feudalne latifundije pretvarane u krupne kapitalisticke posjede sa mnogim primjesama i ostacima iz feudalnog doba.
U Sloveniji obaveza otkupnine ostavljala je seljake u zavisnosti od jucerasnjih gospodara i primoravala ga da mu ustupi dio svoje zemlje i da se zaduzuje kod zelenasa. Pretezni dio formalno slobodnog seljastva raspolagao je sitnim posjedom, koji mu nije mohao obezbjediti zivotni minimum. On ga je sve vise gurao u ruke veleposjednika, trgovaca i zelenasa. Rezultat ovog stanja bila je sve brza poleterizacija. Devedeserih godina XIX vijeka proces socijalne diferencijacije slovenackog drustva bio je u svom punom toku. nasuprot poluproletatarizovanom i proletarizovanom seljastvu koji je prilivao u grad ili emigrirao iz zemlje formirala se burzoazija uglavnom srednja i tanak sloj kulaka

Iako se kapitalizam u jugoslovenskim zemljama razvijao pod razlicitim uslovima, moze se reci da za sve njih  postoji jedna opsta karakteristika; naime kada je zapadna Evropa vec poznavala kapitalisticki sistem, kapitalisticki nacin proizvodnje i kapitalisticki odnosi prodiru u jugoslovenske zemlje sa zakasnjenjem, nailazeci  ne samo na otpor vjekovne zaostalosti vec i na konkurenciju stranog uglavnom austrijskog kapitala, koji zeli da sacuva Balkan kao sirovinsko i poljoprivredno polukolonijalno podrucje.
U Srbiji  put kapitalistickom razvitku bio je otvoren poslije I i II srpskog ustanka, koji su odigrali ulogu burzoaskodemokratske revolucije i zasjekli u dotada vladajuce feudalne odnose. Proces prvobitne akumulacije odvijao se u prvom redu  u vidu otimacine zemlje, stoke, poljoprivrednog inventara, zatim kroz raznovrsne zloupotrebe drzavne vlasti, korupciju, oporezivanje, i zelenastvo. Posebno vidnu  ulogu u ovom procesu prvobitne akumulacije u Srbiji igrao je trgovacki kapital.
Pocetkom druge polovine XIX vijeka time su stvoreni  osnovni preduslovi za  dalji razvoj kapitalizma u zemlji. Bilo je raslojavanja srpskog  seljastva, a isto tako i gradskog stanovnistva. Diferencija srpskog drustva izdvojila je s jedne strane, klasu eksploatatora, prije svega u vidu nosilaca drzavne vlasti, kao sto su dinastije i visoka birokratija, a zatim u vidu bogate trgovacke  i zanatlijske burzoazije. Na drugom polu nalazilo se osiromaseno seljastvo, zanatlije u propadanju i radnistvo koje je jos uvijek imalo pretezno zanatski karakter.

Industrijski razvitak Srbije napredovao je upocetku sporo, djelimicno zbog nedostatka unutrasnjih snaga koje bi intenzivnije prihvatile novi nacin proizvodnje, a djelimicno zbog konkurencije austrijskih kapitalista, koji su zeljeli da zadrze srpsko trziste i zato ometali stvaranje domace  industrije. Tek osamdesetih i devedesetih godina XIX vijeka dolazi do osjetnije industrijalizacije zemlje, iako u razumnim okvirima. Drzava posebnim zakonima, narocito onima iz 1898. godine o potpomaganju domace  radinosti, favorizuje ulaganje u domaca preduzeca, kako domacih tako i stranih kapitalista. Polet u industrijskom razvoju osjeca se pocetkom XX vijeku, narocito u  periodu carinskog rata sa Austro- Ugarskom (1906-1911 godina)  kada je konkurencija austrougarske robe svedena na minimum, tadaje je broj industrijskih preduzeca kojih je 1989 bilo svega 28, 1900. godine popeo na 45, a 1906. na 110, dok 1910. godine nije dostigao  428. prvi industrijalci, osim inostranih kapitalista, pojavljuju se iz redova trgovacke i zanatlijske burzoazije.

Radnicki pokret jugoslovenskih naroda poceo je da se razvija  u drugoj polovini XIX vijeka, s obzirom da su specificni uslovi balkanskog poluostrva  bili uzrok kasnijem  prodiranju kapitalizma na ovo  podrucje no sto je to bio slucaj sa zapadom. Do spajanja socijalizma  sa radnickim pokretom, tj do  stvaranja socijaldemokratskih  partija i organizacija dolazi u nasim zemljama devedesetih godina XIX vijeka i u prvoj deceniji  XX.
Kada je rijec o razvoju radnickog pokreta ovog perioda, posmatrano u cjelini, ne treba zaboraviti ova dva  momenta.
1. Nas radnicki pokret razvijao se pod razlicitim istorijskim  uslovima, sto s jedne strane, objasnjava njegovu raznovrsnost, ali sto isto tako zahtjeva da se izbjegavaju jednaka mjerila pri ocjenjivanju vrijednosti i uloge razlicitih partija. U formiranju radnickog pokreta pojedinih nasih zemalja igrali su znacajnu ulogu mnogobrojni faktori, kao npr. stepen kapitalisticke razvijenosti i postojanje vecih ili manjih feudalnih ostataka; nacionalni status tj razvijenost pod uslovima nacionalne nezavisnosti ili porobljenosti; idejno nasljedje i snaga izvjesnih uticaja; karakter nosilaca pokreta itd.
2. Socijaldemokratske partije u nasim zemljama razvijale su se u okviru II internacionale, ciji je uticaj negdje bio izrazeniji, a negdje manje osjetan, ali ciji  je autoritet bio nesumnjivo velik u cijelom nasem radnickom pokretu. Ugledanje jugoslovenskih socijaldemokratskih partija na krupne socijaldemokratske partije zapada predstavljalo je prirodan rezultat nerazvijenosti naseg pokreta u nasih drustveno ekonomskih uslova.. prema tome stanje u nasem radnickom pokretu ovog perioda bio je odjek stanja u tadasnjem medjunarodnom radnickom   pokretu.
U zavisnosti od razlicitih istorijskih okvira u kojima se razvijao, radnicki pokret jugoslovenskih zemalja moze se svrstati u 3 osnovne grupe.
Prvu grupu cine Srbija i Crna Gora gdje su se socijalisticka misao i radnicki pokret formirali u uslovima nacionalne nezavisnosti.
Drugu cine zemlje koje su se nalazile pod Austro-Ugarskom: Slovenija, Hrvatska i Slavonija, Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Istra i Dalmacija  i koje nose izvjestan istorijski pecat.
I najzad u trecu spada Makedonija, takodjer nacionalno porobljena, popriste  ukrstanja i sukoba najrazlicitijih kapitalistickih i imperijalistickih interesa.
Pogledajmo prije svega kakvim tempom i u kojim oblicima je kapitalizam prodirao u svako od ova 3 podrucja.

Dogadjaji koji su slijedili i uticaj Hayxafsskog procesa

INTERNACIONALA
himna međunarodnog proletarijata

Pobjede dan se javlja
Naš se združen kreće hod!
Internacionala
Nek bude ljudski rod.
Ustajte svi na zemlji kleti,
Svi sužnji koje mori glad!
Nepravdi razum sad se sveti,
Tutnji već i selo i grad.
Nek tiranstvo sruši naša snaga,
Bezbrojno roblje, sad ustaj!
Nek svijetu starom nema traga.
Svoj bijedi sutra bit će kraj!
Od silnih nama nema dara
Krvnici su nam car i bog!
Tko trudom sve na svijetu stvara
Sam nek zgazi vraga svog.
Da nas zlotvor taj vise ne davi,
I miso da ne guši mrak,
Raspir'mo oganj u čas pravi,
I naš nek kuje čekić jak!
Naš zakon vlasnika sad tišti,
U ruci silnih krvav mač,
Pod njime sirotinja pišti,
On joj stvara bijedu i plač.
Svi mi bjesmo sve dosad bespravni.
Jednakost nek je sad za nas,
U pravu postanimo ravni,
I sebi sami dajmo vlast.
U bijesu svome sam je ružan
Taj kralja novca gnusni soj.
A svima dužan i predužan,
Pljačka nam on trud i znoj.
Što naš rad nam stvori i osnaži
Otmicom tuđ je zalogaj!
Al' narod sada od njeg traži'
Da vrati krvav zajam taj!
Nas varkom lagali su silni,
Nek mir je nama, njima boj!
A vojska, saveznik obilni.
Bit će s nama uz svoga svoj.
Osvajački tko u rat poziva
Da narod bude drugom rob,
Nek znade: naša puška živa
I njemu sprema crni grob!
Svud radnik i seljak se budi.
Visoko nose crven stijeg,
A širom zemlje radni ljudi
Silnike će nagnat' u bijeg.
Što nam krv su vjekovima pile
Tih crnih ptica skrš'mo let!
Kad s lica zemlje sve iščile,
Pod suncem nek zablista svijet!
Pobjede dan se javlja
Naš se združen kreće hod!
Internacionala
Nek bude ljudski rod…


Na Prvom kongresu Druge internacionale 1889. odluceno je da se svake godine, u spomen na cikasko krvoprolice, odrze toga dana masovne radnicke demonstracije. „Potrebno je« - kaze se u tom manifestu - »da se u odredjen dan organizije velika medjunarodna demonstracija, i to tako da toga dana istovremeno u svim zemljama i svim gradovima radnici upute drzavnim vlastima zahtjeve da se uvede osmosatni radni dan.“
Ali vec 1890 godine  Prvi maj se ne slavi samo u znaku borbe za osmosatni radni dan, vec proslave u mnogim zemljama poprimaju karakter opste manifestacije klasne solidarnosti radnicke klase. U Parizu je te godine prisustvovalo demonstracijama gotovo 100.000 radnika, u Marseilleu 50.000, becki proletarijat odrzao je 60 skupova kojima je prisustvovalo 40.000 radnika, a 50.000 radnika nosilo je crvene zastave u Budimpesti. Demonstracije su odrzane i u Pragu, Brnu, Bukurestu i Zűrichu. U Engleskoj Prvi maj proslavlja vise od 200.000 radnika i Engels pise u povodu tih manifestacija:
»To je nasa prva pobjeda u Londonu, koja pokazuje da sada mase idu za nama«.
1891. proslave u Italiji, Belgiji, Madzarskoj, Spaniji, Holandiji, Njemackoj i Engleskoj poprimaju i karakter politicki organizirane borbe radnicke klase, pale su policijske kasarne i dolazi do masovnih oruzanih sukoba.
1891. na kongresu Druge internacionale vodila se borba izmedju oportunistickog i revolucionarnog krila o karakteru i danu odrzavanja prvomajskih proslava. Delegati iz Njemacke i Engleske institirali su da se radnicki dan slavi prve nedjelje u mjesecu maju, sto je u stvari znacilo odbacivanje strajkova i samim tim slabljenje klasne borbe proletarijata. Na kraju kongresa prihvacena je rezolucija koja se donekle zasnivala na Bebelovom kompromisnom prijedlogu:
»Da se taj praznik mora provoditi kao dan odmora, ukoliko uslovi  u doticnoj zemlji omogucavaju takve proslave«.
Proslave Prvog maja u svijetu sve vise povezuju ekonomske i politicke zahtjeve radnicke klase, te se uz osmosatno radno vrijeme i povecanje nadnica isticu u prvi plan i zahtjevi za opstim pravom glasa i garantiranjem osnovnih politickih sloboda. Bez obzira na stavove austrijskih predstavnika (koji su smatrali da Prvom maju ne treba dati politicki karakter) i Bebela (da prilikom proslave Prvog maja ne treba obustaviti rad) donesena je rezolucija da proslava Prvog maja, kao dana borbe za osmosatni radni dan, treba ujedno da bude i manifestacija
I Amsterdamski kongres Druge internacionale (1904) istice, uz poziv na  „zakonsko uvodjenje osmo satnog radnog dana“, i potrebu demonstriranja „za klasne zahtjeve proletarijata i za svjetski mir“. Iz godine u godinu prvomajske proslave, u zavisnosti od plime i oseke u medjunarodnom radnickom pokretu, izrastaju u snazne proteste protiv kapitalisticke eksploatacije i sve vise postaju borbene smotre proleterskih i ostalih progresivnih snaga u svjetskim razmjerama.
Uvidjevsi sve jacu snagu i znacenje prvomajskih manifestacija, mnoge kapitalisticke, pa cak i fasisticke, zemlje i vlade, u nemogucnosti da se suprotstave sveopstoj teznji radnika da na taj dan izraze svoju borbenu spremnost, samo proglasavaju Prvi maj sluzbenim praznikom, u nadi da ce na taj demagoski nacin zaslijepiti radnicku klasu, paralizirati, umiriti i kanalizirati njene zahtjeve i proteste.
Zahtjevi radnicke klase, koji su isticani na mnogobrojnim proslavama Prvog maja od 1890. bogatili su se, mijenjali i prosirivali u ostvarivanju jednog jedinstvenog,  bitnog cilja: oslobodjenja radnicke klase od svih oblika kapitalisticke eksploatacije. Zahvaljujuci osamdesetogodisnjoj borbi, proletarijat je postigao ne samo ozakonjenje mnogih tekovina radnickog zakonodavstva i politickog prava, vec je u nizu zemalja izvojevao svoju vlast i ozakonio Prvi maj kao drzavni praznik.
U nasoj zemlji Prvi maj je proslavljen vec 1890, neposredno poslije kongresa Druge internacionale. Slavili su ga prvenstveno hrvatski i slovenski radnici, koji su kao osnovne zahtjeve takodjer istakli tzv. „tri osmice“. U Srbiji se Prvi maj slavi od 1893, u Bosni od 1906, a u Makedoniji od 1909. Proslave Prvog maja u svim dijelovima nase zemlje postepeno su prerasle u „mobilizaciju i demonstraciju svjesnog proletarijata, koja je vezana ne za njegove posebne zahtjeve vec za drustveni cilj: socijalisticki ideal“ (Dimitrije Tucovic). U Srbiji je 1911. u 40 mjesta u prvomajskoj proslavi bilo 14.000 ucesnika, u Bosni (1912) 10.000, a u Sloveniji (1913) na taj su dan odrzane demonstracije u 19 mjesta. Od 1918, uza sav teror, zandarske kundake, strijeljanja i batinanja, pucanja u demonstrantske kolone i proleterske zastave, uza sve to sto je taj dan znacio cesto i odlazak u tamnice i na robiju, Prvi se maj proslavljao u znaku odlucnih zahtjeva radnicke klase i njezine Komunisticke partije. Od prvih dana ustanka do konacne pobjede revolucije upravo se na taj simbolicki dan snazno manifestirala cvrsta povezanost naroda i radnicke klase u borbi protiv fasizma. U socijalistickoj Jugoslaviji Prvi maj proglasen je drzavnim praznikom.
Ideja o skracenju radnog dana, koja se nalazila u osnovi rada prvih sindikalnih organizacija tridesetih godina pretproslog vijeka i koja je dala povoda za organiziranje medjunarodnih radnickih demonstracija odredjenog dana svake godine, ima duzu predistoriju. Jos pocetkom XVI vijeka izrazena je u »Utopiji« Thomasa Morusa ideja o sestosatnom radnom danu. Spanski kralj Filip II utvrdio je jednini ediktom 1579. godine osmosatni radni dan za rudare. Edikt je pocinjao rijecima:
Hocemo i naredjujemo da rudari rade osam sati dnevno u dvije smjene, svaka po cetiri sata ...
Istinski tvorac formule o tri osmice, koja je postala i osnova pocetnih prvomajskih proslava, bio je Denis Vera, malo poznati francuski pisac, rodjen tridesetih godina XVII vijeka. U njegovom romanu »Iistorija Sevaramba« — najznacajnijem i najsmjelijem socijalnom djelu, cije se prvo izdanje na francuskom jeziku pojavilo 1677. godine - dan je bio podijeljen na tri jednaka dijela:  prvi namijenjen radu, drugi zabavi, treci odmoru.
Kasnije je Robert Owen, poznati engleski socijalist, utvrdio u svojim komunistickim kolonijama u Irskoj i Sjedinjenim Americkim Drzavama, osmosatni radni dan. U svom »Katekizmu« on objasnjava zasto se treba opredijeliti za osmosatno radno vrijeme. Njegove teze se ukratko svode na slijedece:
1. Zato sto je to najduze moguce radno vrijeme koje covjek moze da izdrzi a da ne izgubi zdravlje, inteligenciju i srecu — vodeci racuna o prosjecnoj radnoj moci i dajuci slabima pravo na egzistenciju kao i jakima;
2. Zato sto moderna otkrica u hemiji i mehanici otklanjaju neophodnost duzeg fizickog napora;
3. Zato sto osam sati rada i dobra organizacija posla mogu da stvore obilje dobara za sve;
4. Zato sto niko nema pravo da od sebi slicnih trazi duzi rad od onoga koji je drustvu stvarno potreban, samo radi toga da bi se obogatio osiromasujuci druge;
5. Zato sto je istinski interes svakoga da se sva ljudska bica dobro osjecaju, da budu inteligentna i zadovoljna.
Prvi put je u Sjedinjenim Americkim Drzavama pokret za uvodjenje osmosatnog radnog dana vezan ne samo za organiziranje opste obustave rada vec i za odredjeni dan kad bi to trebalo sprovesti — za Prvi maj.
Ali, i pored toga sto se Prvi maj poceo slaviti kao manifestacija radnicke klase za osmosatni radni dan uz opcu obustavu rada, sto je on, najzad, postao opci praznik rada kao izraz proleterskog internacionalizma — ne treba shvatiti da su svi zahtjevi radnicke klase, svi pojmovi vezani uz ovaj njen praznik produkt, samog njega. Svaki od njih ima i svoju posebnu historiju koja je, sasvim shvatljivo, znatno starija od historije Prvog maja.
Sve vece zaostravanje suprotnosti u kapitalizmu i porast svijesti radnicke klase doveli su do stvaranja Medjunarodnog udruzenja radnika, odnosno Prve internacionale. U »Osnivackom manifestu« Marx je ukazivao da je desetosatno radno vrijeme, koje su izvojevali engleski radnici, narocito vazan uspjeh radnicke klase, jer su poslije toga i vlade drugih zemalja morale da se umijesaju u odnose izmedju rada i kapitala, i da ogranice radno vrijeme u poduzecima. Burzoazija je, razumije se, dokazivala da je ogranicavanje radnog vremena - narusavanje sloboda; da je pitanje trajanja radnog vremena - pitanje kojim vlade ne treba da se bave; da ce se skracenjem radnog vremena - unistili industrija.
Dvije godine kasnije, Zenevski kongres Prve internacionale zapoceo je najodlucniju borbu s prudonistima bas u vezi s tim da U radnici treba da se bore za skracenje radnog vremena ili ne. Engleska i njemacka delegacija nastojale su na tome da osmosatno radno vrijeme ostane zajednicka parola svih radnika na svijetu. Kongres je konacno objavio da je ogranicenje radnog vremena neophodan preduvjet, bez kojeg se ne moze ni maknuti na putu oslobodjenja radnicke klase. Radnici moraju raditi na tome da se donese zakonodavstvo o ogranicenju  radnog vremena  na osam  sati.
Poslije pada Pariske komune bio je prakticno onemogucen rad Prve internacionale, ali njene ideje su ostale ideje vodilje radnickih pokreta pojedinih zemalja. Stoga nije slucajno sto je na Cetvrtom kongresu Federacije strukovnih sindikata SAD (osnovane 1881. u Pitsburgu), koji je odrzan novembra 1884, odluceno, izmedju ostalog, da sindikalne organizacije poduzmu inicijativu kako bi, pocevsi od 1. maja 1886, osmosatni radni dan postao stvarnost.
U ruskoj carevini 01. maj. kao dan medjunarodne solidarnosti poceo se obiljezavati 1890 u Varsavi.  U demonstracijama ucestvovalo je oko 10 hiljada radnika, a 1897 dobile su politicki znacaj. 1912-1914 u demonstracijama ucestvovalo je oko 400 hiljada radnika, da bi 1917 poslije Februarske revolucije na ulice izaslo oko milion radnika koji su uzvikivali „sva vlast Sovjetima“, „dole imperijalisticki rat“.
Poslije oktobarske revolucije obiljezava se vojnim paradama. Drugi dan praznika odlazilo se u prirodu gdje je obiljezavan ovaj praznik.
U samoj Americi, gdje je to pocelo, Praznik rada nije prvog maja, vec prve nedjelje u septembru. Postoji nekoliko objasnjenja za to – jedno govori da su se izborom tog dana tamosnji sindikati distancirali od svih tih komunista, drugo ukazuje da je taj praznik ustanovljen prije cikaskog meteza 1882. kada su Vitezovi rada demonstrirali u Njujorku. U Kanadi takav praznik se slavi od 1872, dakle godinu dana poslije Pariske komune. Drugo objasnjenje oslanja se vise na socijalnu psihologiju. Prvog maja je tradicionalni zapadnoevropski May day, cvijece se stavlja u prozore i vrata, pune se korpe sa cvijecem da bi se nasao voljeni, mladez igra oko okicenog drveta, ima rituala vezanih za cvijece, budjenje zivota i vodu – praznik vjerovatno pocinje od festivala u cast rimske boginje Flore. Po jednom od tumacenja, puritancima iz Nove Engleske smetao je paganski karakter tog praznika.
Roza Luksemburg pise 1894. da je ideja da se proleterski praznik iskoristi kao sredstvo za uvodjenje osmocasovnog radnog vremena, zapravo rodjena ranije, u Australiji 1856, kada je odluceno da se organizuje generalni strajk, s mitinzima i zabavom. Dan tog praznika trebalo je da bude 21. april. Ideja se brzo prosirila, a prvi koji su pratili australijski primjer bili su Amerikanci, mada su poslije 1886. policijske i zakonske akcije sprijecile americke radnike da mnogo godina ponove obim tih demonstracija. Ipak, oni su 1888. obnovili odluku da proslave prvi maj 1890.

rodjen: 9. septembra 1864
umro: 10. novembra 1887 (samoubistvo)

Louis Lingg je bio najmladji okrivljeni u Hayxafs procesu. Imao je 22 gdine. U Ameriku je imigrirao iz Njemacke malo manje od godinu dana pred dogadjaja na Hayxafsu. Njegov otac je u Njemackoj povrijedjen u nesreci i zbog toga su mu poslodavci smanjili platu i postojela je velika mogucnost da ce dobiti otkaz. Ovo je razocaralo Lingga i potaklo ga na mrznju prema kapitalizmu.
Luis Ling je bio najotvorenije radikalan i militantan medju anarhistima. On je zaista pravio bombe. On nije bio na Hajxafsu, tako da nije on bio taj koji je bacio bombu. 6. novembra , manje od sedmicu prije izvrsenja smrtne kazne, u njegovoj celiji su pronadjene cetiri bombe. Zbog ovoga, u Chicagu je znatno opala potpora optuzenima, jer se odmah posumnjelo na pokusaj bijega ili napad unutar zatvora. Nesto kasnije dolazi vijest o eksploziji u zatvoru. Ling je stavio bombu u usta i zapalio fitilj. Patio je u teskoj agoniji, lice mu je bilo unakazeno, kazu da je bio pri svijesti dok su tri ljekara citavih sest sati radila nad njim. Mnogi vjeruju da je to uradio jer nije zelio da mu sudbina bude u rukama onih koji su ga osudili, nego da njegova smrt bude cin slobodne volje.


Rodjen:  12. juli 1850
umro:    22. april 1916

Neebe i Parsons su bili jedini optuzenici u Hayxafs proccesu koji su rodjeni u Americi. Ubrzo nakon njegovog rodjenja u New Yorku, Neebe je sa porodicom otisao nazad u Njemacku gdje su zivjeli duze vremena. Vratili su se u Ameriku kratko vrijeme prije dogadjaja na Hayxafsu. Ni on nije bio prisutan na Hayxafsu, ali zbog pokusaja da ponovo pokrene Arbeiter-Zeitung nakon zatvaranja je uhapsen zajedno sa jos nekim ljudima koji su radili u Arbeiter-Zeitungu. Neebe jedini na sudjenju nije osudjen na smrtnu kaznu. Dobio je 25 godina zatvora. Oslobodjen je 26. juna 1893 nakon pomilovanja od strane guvernera Altgelda.



Urednistvo odredjuje da vjesanje ilustruje stariji kolega Smedgen. Sljedeceg jutra nas crtac vidi kako Smedgen stavlja revolver u futrolu, kako je blijed i kako drhti. Napolju na ulicama preovladjuje tisina. Biznis kao da je stao. Pjesaka je relativno malo, a svako lice izgleda napeto. Egzekucija je zakazana za podne. Bio je petak.
Tri stotine policajaca je formiralo kordon oko zatvora, drzeci radoznalu masu podalje pomocu jakog konopca.
Nesto se desilo u Okruznom zatvoru "Cook" sto je bilo prilicno neobicno, a to je izgledalo kao da su anarhisti na vjesalima sami napravili koreografiju za scenu sopstvene smrti, i oni su odrzali te govore, koji su na neki nacin zvucali kao da su iz Sekspirove drame. August Spajs je rekao: "Mozete nas ucutkati sada, ali secanje na nas ce nas nadziveti". A posljednje rijeci Alberta Parsonsa su bile, "Borim se za slobodu govora cak i svojim posljednjim dahom". I kada su bili mrtvi, kada su pogubljeni, ljudi koji su bili prisutni u prostoriji, svi do jednoga svjedoci koji su zeljeli da oni budu pogubljeni, bili su na neki nacin zapanjeni i rastuzeni, sudeci po novinama, zbog svega ovoga. Tako da su gotovo odmah, ljudi u Cikagu rekli, "Pa, mozda je ucinjeno nesto sto nije u redu", a to sasvim sigurno vazi za citav svijet.
Sa stanovista vlasti procedura vjesanja je protekla efikasno. Kad su se cetiri covjeka zanjihala na konopcu i kada su doktori konstatovali da su svi mrtvi, nestala je napetost koja je trajala mjesecima.
Crtezi vjesanja koje je pravio stariji kolega hitno idu u stampu.
Art Jang vidi svog starijeg kolegu kasno popodne, on je blijed kao duh i ne kaze nista, a ocigledno ne zeli da govori o tome ni tada ni godinama poslije toga..
Novine ponavljaju da su osudjeni krivi, ali se vise ne analiziraju detalji.
250.000 ljudi postrojilo se duz ulica Cikaga dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju posramljenost ovim velikim sudskim promasajem i svoju solidarnost sa nepravedno pogubljenim radnicima.



Lucy Parsons je zivjela i nastavila je sa borbom sve do 1942. Borba je za nju zapravo bilo nastojanje da ocuva sjecanje na svog muza i sjecanje na stvar zbog koje je ubijen. Njen posljednji Prvi maj bio je 1941. Tada je bila 88-godisnja zena. Bila je slijepa, i isla je ulicama Cikaga sa sindikalnom paradom C.I.O.-a na platformi, i postala je neka vrsta zive svetice na kraju svog zivota boreci se za dolazak novog radnickog pokreta u Cikago, sindikalizujuci stocarske radnike i radnike u celicanama, i postala je prava veza izmedju toga i onoga sto se desilo prije.

rodjen:  25. februara 1847, England
umro:    07. februara 1922, Colorado

 Samuel Fielden, bradati bivsi metodisticki pop, bio je poznati govornik u halama i na ulicnim radnickim skupovima, glasom i intenzitetom rodjeni orator. On je bio jedini imigrant iz engleske medju optuzenima u Hayxafs procesu. Fielden je drzao govor na Hayxafsu kada je kapetan Bonfield naredio okupljenima da se odmah razidju. Dok je silazio s govornice, neko je bacio bombu medju policajce. Kao i Michael Schwab, odlucio je da pise guverneru Oglesbyu, sa molbom da smrtna kazna bude zamjenjena dozivotnim zatvorom.
Odsluzio je sest godina u zatvoru, a nakon toga, Fielden je vodio miran zivot na farmi u Coloradu.

rodjen:  09. avgusta 1853
umro  :  29. juna 1898

Michael Schwab je bio 32-godisnji imigrant iz njemacke i zet Rudolpha Schnaubelta (covjeka osumnjicenog za bacanje bombe na Hayxafsu). Nakon imigracije u Ameriku 1879, Schwab je postao aktivan borac za prava radnika. Kao urednik Arbeiter-Zeitunga Schwab je napisao clanak 4. maja 1886 kao podrsku 8-satnom radnom vremenu u kojem poziva na otpor protiv kapitalista. Te noci, Schwab je namjeravao prisustvovati protestu na Hayxafsu, i bio je tamo krace vrijeme,  ali je ubrzo  ipak otisao da odrzi govor kod fabrike Deering Reaper i tamo se nalazio u vrijeme eksplozije. Na sudjenju Schwab je pokusao objasniti razliku izmedju anarhije i nasilja koji su tada cesto povezivani: „potpuno je pogresno koristiti rijec anarhija kao simbol za nasilje. Nasilje je jedno, a anarhija nesto sasvim drugo. U sadasnjem stanju u drustvu, nasilje koriste sve strane, i zato mi sugerisemo upotrebu nasilja protiv nasilja, ali samo protiv nasilja, kao nuznu odbranu“ takodje je predvidio eventualni trijumf socijalizma „znam da nasi ideali nece biti stvarnost sljedece godine, ali znam da ce biti izvrseni sto je prije moguce, jednoga dana, nekad u buducnosti“ . Schwab je osudjen na smrtnu kaznu, ali je pisao guverneru Oglesbyu sa molbom za promjenu kazne u dozivotni zatvor. Odsluzio je 6 godina, a tada je guverner Altgelt pomilovao Schwaba, Neebea i Fieldena, 26. juna 1893. god.

rodjen:  15. april 1836
umro   :  11. novembar 1887

George Engel je imao 50 godina u vrijeme incidenta na Hayxafsu i bio je najstariji medu okrivljenima. Bio je siroce od 12-te godine zivota. U Ameriku je doselio 1873 iz Njemacke. Bio je militantan i zajedno sa Fischerom bio je radikalni vodja socijalistickog radnickog pokreta. Po rijecima suoptuzenog Neebea: „Engel je bio hrabri vojnik u borbi radnicke klase i pravi buntovnik s razlogom“. Engel je prisistvovao na sastancima u kojima su dogovorili prosvjed na Hayxafsu, ali u noci Hayxafsskog incidenta ostao je kod kuce i igrao karte. Osudjen je na smrtnu kaznu, ali za razliku od Fieldena i Schwaba, nije htio pisati guverneru Oglesbyu da mu promjeni kaznu

Adolph Fischer je bio miliantni revolucionar i njemacki socijalista koji je imigrirao u Ameriku kada je imao 15 godina, U Americi je postao izdavac lista Arbeiter-Zeitung. Prisistvovao je dogovoru noc uoci protesta na Hayxafsu, takodje je bio prisutan i na demonstracijama, ali u vrijeme kada je bomba bacena bio je u salunu. Na citanju presude, Fisher je izjavio „doveden sam ovdje zbog ubistva, a osudjen sam zbog anarhije“ takodje je predvidio da ta presuda nece znaciti kraj anarhistickih ideja, nego da ce voditi tome da ih vise ljudi prihvati „sto vise ljudi vjeruje u uzrok i posljedicu, brze ce realizirati nase ideje. Na primjer, posljedica odluke dvanaest  porotnika ce vise uraditi za buducnost anarhizma nego sto smo mi uspjeli generacijama. Ova presuda je smrtna kazna za slobodu govora, slobodu stampe i slobodu misli u ovoj zemlji i ljudi ce to uskoro shvatiti. To je sve sto zelim reci“. Fischer nije molio za ublazenje kazne, a i da jeste, njegova molba bi najvjerovatnije bila odbijena.